Anatomija, njega i značaj papka u proizvodnji
Uvod
Stanje papaka je od izuzetnog značaja za zdravstveno stanje cjelopkupnog organizma životinje, ali i proizvodni kapacitet jedinke. Iako je životinja sa problemima sa papkom u stanju da funkcioniše, velika je mogućnost da se smanji optimalna proizvodnost i performanse životinje u zavisnosti od ozbiljnosti problema.
Krava sa bolnim papcima se manje kreće, stoga će vjerovatno imati i manju volju da dođe do jasala, što će smanjiti prirast ili proizvodnju mlijeka, u poređenju sa životinjama koje su u stanju da konzumiraju svoj pun obrok svaki dan. Iako su pojedini problemi sa papcima neizbježni, dobra i odgovarajuća briga o pacima životinja u stadu može znatno smanjiti učestalost problema sa papcima kod svih vrsta životinja. Dobra njega papaka ne samo da će smanjiti troškove liječenja, nego će biti smanjeni i gubici u proizvodnosti, kao i u performansama životinje.
Iako se građa papaka razlikuje od vrste do vrste životinje, osnovna anatomija je vrlo slična između vrsta. Da bismo razumjeli kako da pravilno njegujemo papke, vrlo je bitno da vlasnik poznaje osnovnu građu i anatomiju papaka.
Anatomija papka
Goveda, ovce, koze i svinje su životinje sa rascijepljenim stopalom, što znači da se papak sastoji od dva prsta, umjesto od jedne čvrste cjeline kao kod konja. Dva prsta su analogna trećem i četvrtom prstu ljudske ruke. Prsti su nazvani po svojoj relativnoj lokaciji na stopalu. To su vanjski ili lateralni prsti, i unutrašnji ili medijalni prsti (papci). Kod goveda, lateralni (bočni) prsti su blago veći kod zadnjih stopala, dok je srednji prst veći kod prednjih stopala. Prostor između dva prsta se naziva interdigitalni rascjep ili pukotina, a područje kože se naziva interdigitalna koža. Različite površine prsta (papka) se nazivaju prema njihovoj poziciji u odnosu na interdigitalnu pukotinu: abaksijalna površina je vanjski zid, dok je aksijalna površina unutrašnji zid svakog prsta.
Papak je opisan od vanjskog kretanja, počevši od čvrstog spoljnog pokrivača papka, poznatog kao zid ili rog papka. Rog je čvrsta površina, strukturalno sličan ljudskom noktu, ali funkcionalno sličan epidermisu kože. Ćelije koje čine rog su proizvedene od strane tkiva, neposredno ispod zida papka, nazvanog korium, na čelu papka. Korium je tkivo bogato hranljivim materijama, koje sadrži mnogo važnih krvnih sudova i nerava unutar papka.
Korium je sličan ljudskom noktu u smislu da stalno proizvodi nove ćelije koje se postepeno udaljavaju daleko od mjesta nastanka. Kako su ćelije odbačene od koriuma, one odumiru i proizvode čvrstu, novu izraslinu koju vidimo kako kod naših noktiju tako i kod porasta papka. U ovom trenutku ćelije su keratinizirane, ili je završen proces kornifikacije. Novi porast izbija na koronarnoj vezi, mjestu gdje se papak spaja sa kožom na nozi životinje. Mekani, novi dio papka koji na tom mjestu izlazi na površinu se naziva perioplik. Perioplik je mlado rožnato tkivo, sjajnije u odnosu na ostali dio papka i zadržava vlažnost papka. Kao što se vidi po prstenovima koji se često pojavljuju na papku životinje, rožnato tkivo nastaje različitim intenzitetom, zbog promjenljivih faktora kao što su ishrana, zdravlje i uslovi života. Međutim, kao opšte pravilo, papci goveda rastu oko 5 do 6 mm mjesečno, a kod konja od 6 do 8,5 mm mjesečno.
Ispod rožnatog dijela papka je blago mekši dio, nazvan taban. Tkivo koje čini taban je proizvedeno od strane koriuma tabana i mekše je od rožnatog zida papka. Mjesto gdje je zid papka vezan za taban se zove bijela linija. Bijela linija je donekle fleksibilan spoj između zida i tabana, koji omogućava papku da bude fleksibilnije pri kretanju životinje. Na prednjoj regiji taban se zove prst, a dvije kvrge na suprotnom kraju stopala se nazivaju petne kvrge.
Unutar papka, postoje kosti koje igraju ključnu ulogu ne samo u formiranju oblika papka, nego i u strukturi oslonca kako za noge, tako i za ostatak tijela. Taban bi trebao biti debljine od 5 do 7 milimetara, da bi unutrašnjost papka bila pravilno zaštićena. Neposredno iznad tabana je korium, što je ispod digitalnog jastuka. Jastuče prsta je podloga od masnog tkiva koje služi za zaštitu koriuma, kao i za pomoću u cirkulaciji krvi u nogama. Takođe, služi i kao amortizer udara na prste stopala, tj. falange.
Papčana ili kopitna kost je neposredno iznad jastučeta prstiju, i to je najveća kost papka. Papčane kosti pružaju okvir za oblik svakog prsta, i one su ključne komponente u kretanju životinja. Papčana kost je vezana na korium pomoću osjetljivog vezivnog tkiva nazvanog laminarno tkivo, ili lamina. Lamina drži životinje na njihovim papcima. Duboka tetiva mišića savijača je vrlo važna za kretanje i savijanje stopala, a na slici je prikazana na zadnjem dijelu papčane kosti. Kratke krunične kosti (P2) dobro pristaju na vrhu papčane kosti, formirajući kondilarni zglob nazvan papčani zglob. Neposredno iza papčanog zgloba smještena je mala kost nazvana distalna sezamoidna kost (navikularna kost), koja služi kao oslonac za kretanje zgloba. Duga kičična kost (P1) se zatim uklapa u vrhu kratke kičične kosti, formirajući kičični zglob. Iznad duge kičične kosti je kičični zglob, a iznad njega su kosti potkoljenice. Od ove tri kosti, jedino je papčana kost unutar stvarnog papka, dok krunične kosti služe za povezivanje papka sa ostatkom noge.
Goveda
Problemi sa papcima najviše se kod vrste goveda odražavaju na kategoriju muznih krava. Osim direktne povrede papaka, uključujući i probode, čireve, apscese i razderotine, laminitis je najčešći izvor ne zarazne šepavosti kod goveda.
Dlakave petne bradavice i trulež stopala takođe su uzrok šepavosti velikog broja muznih grla svake godine.
Laminitis odnosno hromost ili šepavost, kako samo ime kaže, je upala laminarnog tkiva. Ova bolest koja pogađa sve preživare, kao i konje, kada postane hronična, naziva se osnivačem. Laminarno tkivo, ili lamina, je osetljivo vezivno tkivo koje drži papčanu kost na zidu papka. Kada tkivo buja, to vrši pritisak na zid i prekid cirkulacije u krvnim sudovima koriuma, tako da lamine postaju oskudne sa krvlju, kiseonikom i hranjivim materijama. Kako tkivo odumire, veza koja drži papčanu kost na zidu papka slabi, te kost počinje da se odvaja od zida. Uz nestabilniju podporu i slabiju vezu na zidu, papčana kost počinje da se izvlači iz duboke tetive mišića savijača i rotira u papak. Papci koji pate od hromosti takođe počinju da rastu u nenormalnim stopama zbog povećane vaskularizacije, a mijenjanje oblika papka je dodatna nelagodnost životinjama.
Kod goveda, sama hromost nije ni približno toliko štetna kao nuspojave koje ona proizvodi. Iako će hromost da stvori šepava goveda, ostali problemi papaka koji se razvijaju kao nuspojave hromosti su obično teži. Hromost kod goveda rezultira disfunkcijom krvnih sudova u službi lamine i omekšavanjem ligamenata od suspenzornog aparata koji vodi do rotacije papčane kosti i kompresije petnog jastučića. Ovo uzrokuje krvarenja u tabanu, kao i formiranje lošijeg kvaliteta roga papaka. Kada se kost počinje odvajati od zida, to može uzrokovati odvajanje tabana od zida bijele linije, a ova bolest je poznata kao bolest bijele linije. Ako se bijela linija povuče suviše daleko od tabana, tada papak može biti pogodno tlo za infekcije. Hromost može dovesti do problema kao što su solarni apscesi i stanja poznatog kao bujanje papaka, što je u suštini njihovo pretjerano izrastanje.
Iako tačan uzrok hromosti nije određen, opšte je prihvaćeno da je primarni uzrok hromosti krava acidoza buraga. Acidoza je posljedica ili obroka koji sadrži previše skroba ili zbog obroka koji ne sadrži dovoljno vlakana. Skrob u buragu je rastvoren i proizvodi mliječnu kiselinu. Kada dođe do acidoze, nivo mliječne kiseline premašuje metabolički kapacitet bakterija u buragu. Povećanje kiselosti može ubiti populaciju bakterija u buragu i smatra se da to oslobađa toksine koji su odgovorni za promjene u papcima životinje. S obzirom da je obrok ključni pokretač hromosti, promjena obroka za krave je neophodna ukoliko hromost napreduje. Isto tako, redovno orezivanje i održavanje papaka je neophodno u cilju prevencije protiv šepavosti. Nakon hromosti, papak neće ponovo normalno rasti, i mora se vršiti redovno orezivanje papaka, kako bi se zadržao njihov normalan oblik i pružila odgovarajuća površina oslonca.
Muzne krave takođe mogu doći u stanje koje se naziva interdigitalni dermatitis (međupapčani dermatitis). U stajama s vezovima bolest je dosta rijetka, ali je vrlo raširena u modernim stajama gdje su životinje slobodne. Interdigitalni dermatitis je infekcija koja se uglavnom javlja kod mliječnih krava, proizvodeći upaljene, crvene lezije na interdigitalnoj koži papaka. Smatra se da je ova bolest uzrokovana od strane sojeva anaerobnih bakterija Treponema, te bakterija Dichelobacter nodosus. Ove bakterije napreduju u blatnjavim, prljavim i vlažnim uslovima. Kada se te bradavice posmatraju, najbolji način je da se liječe sa kupkom za stopala ili tematskim sprejom koji sadrži više lijekova. Antibiotici kao što su oksitetraciklin ili lincomycin preferiraju mnogi veterinari, iako neki ljudi još uvijek koriste formalin kao tretman za bradavice na stopalima. Upotreba formalina je visoko obeshrabrujuća zbog hemijskih kancerogenih svojstava. Neki proizvođači se prije odlučuju da antibiotike nanose u praškastom obliku, i da zamotavaju stopala životinja koje pate od petnih bradavica, mada to oduzima dosta vremena. Čišćenje staja i prolaza u stajama će takođe pomoći da se ublaže ovi problemi, čiji prouzrokovači su stajnjak i blato na papcima, što će spriječiti dalje infekcije na petnim bradavicama.
Poslednja bolest papaka kod goveda koja će se razmotriti je trulež papaka. Trulež papaka goveda je uzrokovana bakterijom Fusobacterium necophorum. To su anaerobne bakterije koje napreduju u blatnjavim, vlažnim uslovima. Trulež papaka se može odlikovati raznim simptomima. Životinja će najvjerovatnije pokazivati jedan stepen šepavosti. Drugi simptomi mogu biti prodoran miris truljenja, crvenije tkivo iznad papaka i eventualno oticanje papaka i širenje prstiju papaka.
Liječenje truleži papaka kod mliječnih krava se sastoji od tretmana sa sistemskim antibioticima koji neće ometati mužu i vrijeme povlačenja mlijeka. Preventiva truleži papaka goveda se sastoji u tome da se podne površine u stajama moraju održavati što čistijim i potrebno je sprovoditi redovno orezivanje papaka i dezinfekciju sa kupkom za papke. Obično se koristi bakar sulfat kao kupka za čvrste dijelove papaka i okolna tkiva, što ih čini otpornijim na bakterijske infekcije. Povećanje nivoa biotina i cinka u ishrani može očvrsnuti tkiva papaka.
Kosti papka ne regulišu kretanje stopala i noge u potpunosti. Nekoliko tetiva dozvoljava životinji opseg kretanja. Na primjer, duboka tetiva mišića savijača pričvršćuje papčanu kost i proteže se kroz zadnju nogu, omogućavajući životinji da savije nogu, prednja tetiva ispružača prsta omogućava životinji da pokrene svoja stopala i da se kreće unaprijed. Neposredno ispod tetive mišića savijača je jastuče prsta, koje pomaže pumpanje krvi kroz stopala i ostatak noge, a služi i kao amortizer udara da zaštiti osjetljiva tkiva kostiju papka. Građa stopala kopitara je anatomski vrlo slična rascijepljenom papku, predhodno opisanom, s tim što postoji nekoliko razlika. Prvo i prije svega, kopito konja se sastoji od jedne povezane strukture. Vanjski zid je isti kao i kod krave ili ovce, ali je taban nešto drugačiji. U sredini konjskog tabana se nalazi pukotina u obliku slova V, zvana žabica. Žabica služi kao jastučić, odnosno površina koja absorbuje udare, i kao pomoć pri pumpanju krvi kroz kopito i uz nogu. Na obje strane pukotine (V) postoje duboki rascjepi, a zatim grebeni tzv. rešetke. Rešetke su nastavak zida kopita iz pete. Opšta struktura kostiju kopita kod konja je slična kao i kod krave, osim što konj ima samo jedan sklop kostiju, za razliku od papka goveda koji ima dva prsta. Glavna razlika nije u strukturi, nego u nazivu papčane kosti. Treća falanga se zove papčana kost kod većine životinja, ali je kod konjskog kopita poznata kao kopitna kost. Međutim, bez obzira na razliku u nazivu, funkcija je ista.
Održavanje papaka
Poslije razumjevanja anatomije papka, lakše je shvatiti kako nastaje hromost, na koji način je spriječiti, i kako i zašto je potrebno održavati stopala u dobrom, radnom stanju. Kao što će mnogi veterinari i stočari primjetiti, dobro održavana rutina čišćenja i obrezivanja životinjskog stopala, će smanjiti pojavu nelagodnosti i hromosti životinja.
Raspored orezivanja može zavisiti od raznih faktora. Na primjer, kod životinja koje se drže na pašnjaku, manja je vjerovatnoća da nastanu problemi sa papcima nego kod životinja koje žive na tvrdom betonu. Iako postoji mišljenje da životinje držane na betonu mogu „isturpijati“ papke lakše, njihovi papci se moraju češće orezivati, jer je čvrsti beton mnogo neudobniji za izobličene papke nego pašnjak. Osim toga, gruba površina betona može izazvati veći protok krvi u papcima i povećati stopu rasta tkiva papaka. Generalna preporuka je da se papci muznih krava provjeravaju i orezuju (ako je potrebno) dva puta godišnje. Hromost kod goveda je treći najvažniji poremećaj zdravstvenog stanja i nalazi se po značaju odmah iza reproduktivnih poremećaja i oboljenja mliječne žlijezde. Hromost kod krava dovodi do pada u produkciji mlijeka, slabljenja reproduktivnih performansi i preranog izlučenja. Mnogi proizvođači mlijeka će otprilike provjeriti svoje stado svakih šest mjeseci i orezati papke onih životinja koje su hrome ili koje imaju zarasle papke. Opšte pravilo za konjska kopita je da se oni trebaju orezivati svakih šest do osam sedmica. Opet, to se može razlikovati od životinje do životinje, kao i od sezone do sezone. Većinom konjska stopala imaju tendenciju da rastu brže ljeti, kada ispaše ima u izobilju. Konji su takođe potkovani, što usporava trošenje zida kopita. Ovce i koze mogu biti orezane jednom do dva puta godišnje, iako to u velikoj mjeri zavisi od uslova u kojima se uzgajaju, kao i od zdravstvenog stanja papaka. Kod životinja koje se drže na kamenitim površinama, nije potrebno orezivati papke, jer će tvrda površina prirodno habati njihova stopala. Međutim, kod ovaca i koza držanim na mekšim površinama treba povremeno procjenjivati preraslost papaka.
Obilnija ishrana životinja zahtijeva osnovne procjene papaka i njihovo moguće održavanje nekoliko puta godišnje da bi se njihova stopala očuvala u dobrom stanju. Konji se, međutim, prvenstveno koriste za jahanje ili vožnju (vuču), koja predstavlja puno napora za kopita, što dovodi do potrebe za dodatnu pomoć u održavanju njihovih kopita. Ova pomoć i zaštita mogu biti u obliku potkovice. Potkovice služe kao mehanizam za zaštitu zida kopita od prekomjernog trošenja, i održavaju pravilnu distribuciju težine kopita, dok podizanje više delikatnih dijelova kopita od tla služi za zaštitu od bilo kakvih povreda koje mogu nastati tokom vježbe. Potkovica je zakucana ili zalijepljena na kopita oko vanjskog oboda zida. Postoji širok spektar vrsta potkovica na raspolaganju, a odluka o tome šta je najbolje za određenu životinju zavisi od količine i vrste posla koju konj obavlja i površina na kojima se životinja kreće. Iako potkovice nisu neophodne, za većinu konja su potrebne i mogu biti korisne kada su pravilno postavljene i propisno održavane. Bez obzira da li su životinje potkovane ili nisu, kopita treba redovno čistiti. Čišćenje kopita vrši se nožem za čišćenje papaka. To se koristi u radnji od prsta do pete, da se izbace materije koje su se nakupile na tabanu, ispod potkovice, a posebno u žabici. Ovo je takođe dobro vrijeme za uvid u kopita i tabane, bilo za prisustvo stranih predmeta koji su možda prodrli u kopita, za promenu boje ili njihovo habanje, te kako bismo bili sigurni da su potkovice bezbjedne.
Kao što je ranije spomenuto, kopita rastu različitim intenzitetom zavisno od raznih činilaca. Važno je da su vlasnici upoznati sa stopom rasta životinjskih stopala, ne samo da ih mogu održavati orezivanjem, nego i da zapažaju bilo kakve promjene u intenzitetu rasta, što može biti pokazatelj ozbiljnog problema. Kao opšte pravilo, konjska kopitarastu oko 6 do 8 mm mjesečno, a papci goveda rastu od 5 do 6 mm svaki mjesec. Bilo kakva preraslost papka može izazvati nelagodu kod životinja. Kosti papaka (kopita) sjede pravo unutar papka (kopita), uglom od približno 50 stepeni od površine na kojoj životinja stoji. Kada kopita postanu suviše duga, oslonac postaje nestabilan te se kosti mogu zakositi unutar stopala. Ključne površine, tj. oslonac kopita treba da bude vanjski rub zida kopita, vanjski dijelovi tabana i dio pete. Glavni cilj orezivanja kopita je da se vrati prirodni oblik kopita, tako da se težina ravnomjerno raspoređuje na način koji je najbolji za sve strukture kopita, kao i za udobnost životinje.
Uobičajeni problemi papaka
Dok dobro održavanje može pomoći u eliminisanju problema hromosti, uvijek postoji mogućnost da se životinja zarazi ili dođe u stanje koje mora biti liječeno. Postoji širok spektar bolesti papaka, koje mogu biti u rasponu od običnih infekcija koje se lako izliječe do neizlječivog problema što dovodi do trajnog oštećenja papaka i mogućeg uništavanja ili eutanazije. U narednom poglavlju, će se razmotriti neke od najčešćih problema papaka. Ove bolesti i problemi će biti razmotreni po vrstama u cilju da ne bude zabune. Mnoge bolesti mogu imati različite nazive, ali su vrlo slične kod svih vrsta životinja.
IZVOR: STOČARSVO.RS.BA
